Od Stare planine do Rtnja: šta zaista određuje vrednost lekovitog bilja Srbije?

Na planinskim livadama Srbije rastu biljke čija se imena generacijama ponavljaju u porodičnim pričama, starim receptima i šoljama čaja: majčina dušica, kantarion, hajdučka trava, nana, lincura, vranilova trava…
Uz pojedine krajeve vezuje se i gotovo posebna reputacija. Stara planina poznata je po bogatstvu samoniklog bilja, dok se ime Rtnja praktično spojilo sa rtanjskim čajem.
Ali da li biljka ubrana na planini zaista mora biti „bolja“ od iste vrste koja raste negde drugde?
Odgovor je mnogo složeniji. Mesto na kojem biljka raste jeste važno, ali kvalitet lekovite biljne sirovine zavisi od čitavog niza faktora – od genetike i zemljišta do trenutka branja, sušenja i načina čuvanja.
A iza svega toga postoji još nešto što se mnogo teže meri u laboratoriji: znanje ljudi koji su generacijama znali šta, gde i kada treba ubrati.
Stara planina – više od „prirodne apoteke“

Koliko je tradicionalna upotreba biljaka na Staroj planini raznovrsna pokazalo je i veliko etnobotaničko istraživanje objavljeno 2024. godine.
Istraživači su razgovarali sa 51 stanovnikom 16 staroplaninskih sela i evidentirali 136 taksona vaskularnih lekovitih biljaka i jednu vrstu lišaja. Čak 122 zabeležene lekovite vrste rasle su isključivo samoniklo. Najzastupljenije porodice bile su usnatice, ruže i glavočike, dok su među biljkama sa najvećom vrednošću upotrebe bili kantarion, kopriva, majčina dušica i nekoliko vrsta lincure.
Čaj je ubedljivo bio najčešći način pripreme – činilo ga je više od 60 odsto zabeleženih preparata.
Ali statistika govori samo deo priče.
Dr Slobodan Ćirić među biljkama značajnim za tradiciju Stare planine izdvaja majčinu dušicu, kantarion, hajdučku i vranilovu travu, nanu, koprivu, zovu, lincuru i kleku. Uz njih, važno mesto u tradicionalnoj upotrebi imaju i samonikle jestive biljke i divlje voće poput sremuša, zelja, borovnice, drena i šipurka. Time se granica između hrane i tradicionalne brige o zdravlju često gubi.
Takvo znanje ne čine samo recepti.

Ono podrazumeva prepoznavanje biljke, njen lokalni naziv, mesto na kojem raste, pravi trenutak za sakupljanje, deo biljke koji se koristi i način na koji se sirovina kasnije priprema i čuva.
Da li je planinska biljka zaista kvalitetnija?
Upravo tu dolazimo do pitanja koje se često postavlja kada se govori o bilju sa Stare planine, Rtnja ili neke druge planine: da li specifični uslovi čine takve biljke kvalitetnijim?
Dr Dejan Pljevljakušić iz Instituta za proučavanje lekovitog bilja „Dr Josif Pančić“ upozorava da samo geografsko poreklo nije dovoljno da bi se takav zaključak doneo.
Kako objašnjava, na hemijski sastav biljke mogu uticati nadmorska visina, temperatura, količina i raspored padavina, raspoloživost vode, osobine zemljišta, ekspozicija terena, kao i intenzitet sunčevog i UV zračenja.
Na većim nadmorskim visinama pojačano UV zračenje, na primer, kod nekih biljaka može stimulisati stvaranje zaštitnih sekundarnih metabolita, među kojima su pojedina fenolna jedinjenja i flavonoidi.
To ipak ne znači da svaka biljka sa veće nadmorske visine automatski sadrži više poželjnih jedinjenja.
Biljka istovremeno reaguje na veliki broj faktora, a različite populacije iste vrste mogu se razlikovati i genetički.
Zbog toga bi, kako navodi dr Pljevljakušić, za tvrdnju da je određena vrsta sa Stare planine zaista kvalitetnija od iste vrste sa nekog drugog područja bila potrebna višegodišnja uporedna istraživanja, sa biljkama istog porekla, sakupljenim u istoj razvojnoj fazi i analiziranim istim metodama.
Njegov zaključak je jednostavan: Geografsko poreklo može biti jedan od faktora kvaliteta, ali nije njegova garancija.
Dobra biljka može postati loša sirovina. Čak i ako biljka raste na idealnom mestu, priča o kvalitetu time nije završena.
Važno je i kada je ubrana.
Sadržaj sekundarnih metabolita menja se tokom razvoja biljke, pa se cvet, list, nadzemni deo, plod, koren ili rizom ne sakupljaju nasumično. Za različite biljne sirovine postoji period kada odgovarajući deo biljke ima karakteristike koje se od njega očekuju.
A greške mogu nastati i posle branja.
Presporo ili neadekvatno sušenje može promeniti sastav biljke, dovesti do gubitka pojedinih jedinjenja ili omogućiti razvoj mikroorganizama. Na kvalitet utiču temperatura sušenja, prisustvo svetlosti i vlage, ali i kasnije skladištenje.
Zato lepo osušena biljka u kesi na pijaci nije sama po sebi dokaz kvalitetne sirovine.
Kako se proverava kvalitet biljne sirovine?

U stručnoj kontroli proveravaju se, između ostalog, tačna botanička identifikacija, čistoća, organoleptičke osobine, mikrobiološka ispravnost i prisustvo kontaminanata. Kod određenih biljnih sirovina ispituje se i sadržaj aktivnih ili marker jedinjenja, a kod nekih i potencijalno štetne supstance.
Drugim rečima, razlika između biljke koja raste na livadi i standardizovane biljne sirovine mnogo je veća nego što na prvi pogled izgleda.
Rtanj i čaj koji je dobio ime po planini
Malo koja lekovita biljka u Srbiji toliko se poistovećuje sa jednim mestom kao rtanjski čaj, Satureja kitaibelii.
Istraživanje tradicionalne upotrebe lekovitog bilja na Rtnju zabeležilo je 45 biljnih vrsta. Najpopularniji je bio kantarion, a biljke iz porodice usnatica – kojoj pripada i rtanjski čaj – zauzimale su posebno mesto u lokalnoj tradiciji.
Dr Zlatković i saradnici su u svom radu “Traditional use of the native medicinal plant resource of Mt. Rtanj (Eastern Serbia): ethnobotanical evaluation and comparison” još 2014. godine upozoravali da se etnobotaničko znanje Rtnja smanjuje usled iseljavanja stanovništva.
Rtanjski čaj zanimljiv je i naučnicima zbog svog hemijskog sastava.
U drugom istraživanju koje je sprovela dr Aćimović sa saradnicima, biljke Satureja kitaibelii sakupljene na Rtnju analizirane su zajedno sa vranilovom travom, hajdučkom travom i drugim vrstama istočne Srbije.
Istraživači su utvrdili sastav njihovih etarskih ulja i pokazali da se kod rtanjskog čaja među glavnim komponentama nalazi p-cimen.
Laboratorijski testovi etarskih ulja pokazali su i antibakterijsku aktivnost, ali takvi rezultati ne znače automatski da ispijanje čaja ima isti efekat kod ljudi. Laboratorijsko ispitivanje etarskog ulja i kliničko dokazivanje delovanja biljnog preparata nisu isto.
Upravo taj primer pokazuje zašto tradicionalnu upotrebu i naučne dokaze treba povezivati – ali ne i mešati.
Od tradicije do laboratorije
To što se neka biljka u određenom kraju koristi stotinama godina jeste važna informacija, ali nije konačan dokaz njenog medicinskog delovanja.
Tradicionalno znanje istraživačima može pokazati koje biljke treba proučavati, kako ih je stanovništvo pripremalo i za koje tegobe ih je koristilo. Nakon toga dolaze botanička identifikacija, fitohemijske analize, laboratorijska ispitivanja aktivnosti i bezbednosti, a za tvrdnje o efikasnosti kod ljudi potrebni su odgovarajući klinički dokazi.
Dr Ćirić upravo u tome vidi veliku vrednost etnobotaničkih istraživanja: tradicionalno iskustvo predstavlja polaznu osnovu za proučavanje hemijskog sastava, delovanja i bezbednosti biljnih pripravaka.
Zato izraz „tradicionalno se koristi“ nije isto što i „dokazano leči“.
Ta razlika ne umanjuje vrednost narodnog znanja. Naprotiv – omogućava da se ono proučava bez preuveličavanja.
Stara planina i Rtanj nisu jedini

Bogata tradicija upotrebe lekovitog bilja nije ograničena na istočnu Srbiju.
U Zlatiborskom okrugu istraživanje sprovedeno među čak 220 sagovornika zabeležilo je 69 lekovitih biljaka. Posebno visoku vrednost upotrebe imali su nana, kamilica, kantarion i hajdučka trava, dok su se biljke najčešće koristile za tegobe sistema za varenje, disajnih puteva i kože.
Na Suvoj planini zabeleženo je 128 biljaka i dve vrste gljiva korišćenih u etnomedicini. Među često korišćenim vrstama ponovo se pojavljuju biljke poznate i iz drugih delova Srbije – kantarion, hajdučka trava, nana, kamilica, majčina dušica i lincura.
Ti brojevi ne znače da jedna planina ima „bogatiju“ ili „bolju“ tradiciju od druge. Istraživanja su rađena na različitim uzorcima, sa različitim brojem sagovornika i metodama.
Mnogo je zanimljivije ono što im je zajedničko
Ista biljka pojavljuje se u različitim krajevima, ali lokalni nazivi, načini pripreme, delovi koji se koriste i namene mogu se razlikovati. Tako nastaje čitava mapa biokulturne raznovrsnosti – spoj biljnog sveta i iskustva ljudi koji sa njim žive.
Kada iz zemlje izvadimo lek – vadimo i celu biljku
Popularnost lekovitog bilja ima i drugu stranu.
U istraživanju Snežane Jarić i saradnika iz 2024. godine evidentirano je 137 biljnih i lišajnih taksona, od kojih je 55 biljnih vrsta bilo zaštićeno, a tri strogo zaštićene prema propisima korišćenim u studiji (Agrimonia eupatoria, Lycopodium clavatum i Ruta graveolens). Posebno je izdvojena žuta lincura (Gentiana lutea), čije su populacije na istraživanom području bile oskudne, što je povezano sa intenzivnim vađenjem rizoma za pripremu tradicionalne rakije.
Tu se vidi veliki problem sakupljanja korena i rizoma. Kada uberemo nekoliko listova ili cvetova uz pravilno sakupljanje, biljka može nastaviti život. Kada iz zemlje izvadimo podzemni organ, često uklanjamo celu jedinku.
Dr Ćirić među glavnim rizicima navodi prekomerno i nestručno sakupljanje, oštećivanje staništa, nedovoljno poznavanje vrsta i zagađenje, uz posebno upozorenje na sakupljanje korena.
Zato ideja da je nešto „prirodno“ ne znači da je taj resurs neograničen.
Ako popularnost neke biljke raste brže nego što njena populacija može da se obnovi, tradicionalna upotreba može postati pritisak na prirodu.
Biljke mogu ostati, a znanje nestati

Postoji, međutim, još jedna vrsta gubitka koja se teže primećuje.
Livada može i dalje biti puna majčine dušice, a da u obližnjem selu više nema osobe koja zna kada se ona tradicionalno sakupljala, kako se razlikuje od sličnih biljaka i koji deo se koristi.
Dr Ćirić depopulaciju i starenje stanovništva vidi kao jedan od najozbiljnijih rizika za očuvanje tradicionalnog znanja.
Takvo znanje, objašnjava, ne prenosi se samo pričom. Prenosi se odlaskom u prirodu sa starijima, pokazivanjem biljke na licu mesta, njenim sakupljanjem, sušenjem i pripremom.
Kada mladi odlaze iz sela, takvih prilika je sve manje.
Sa pojedinačnim nosiocem znanja tako može nestati mnogo više od recepta: narodni naziv biljke, sposobnost razlikovanja sličnih vrsta, poznavanje mesta na kojem raste, perioda sakupljanja, načina čuvanja – ali i porodične priče i običaji koji nikada nisu zapisani.
Upravo zato etnobotanika nije samo proučavanje prošlosti.
Ona može biti način da se deo tog znanja sačuva pre nego što nestane.
Može li internet sačuvati ono što se nekada učilo na livadi?
Paradoksalno, tehnologija koja je promenila život sela može ponuditi i jedan način očuvanja njihovog znanja.
Digitalne zbirke fotografija, audio i video razgovori sa meštanima, dokumentovanje narodnih naziva i tradicionalnih postupaka mogu omogućiti da informacije ostanu dostupne i generacijama koje više ne žive u istom kraju.
Ali internet ne može sačuvati ono što niko prethodno nije zapisao.
Zato dr Ćirić predlaže povezivanje terenskog rada i digitalnog dokumentovanja, uz važnu napomenu da lokalni stanovnici ne treba da budu samo „izvor podataka“, već saradnici čije se iskustvo uvažava.
Ovim pitanjima bavi se i naučni projekat „Etnofarmakološka studija jugoistočne Srbije“ (O-02-17), koji se realizuje uz podršku Srpske akademije nauka i umetnosti, a kojim rukovodi prof. dr Vesna Stankov Jovanović. Projekat obuhvata proučavanje biljaka i tradicionalnog znanja ovog dela Srbije.
Nije dovoljno pitati sa koje je planine
Kada kupujemo ili sakupljamo lekovitu biljku, lako je privući se njenim geografskim poreklom.
„Sa Stare planine“, „sa Rtnja“ ili „sa Zlatibora“ zvuči kao znak kvaliteta.
Ali priroda ne funkcioniše kao etiketa sa geografskim poreklom.
Važno je koja je vrsta ubrana i da li je pravilno identifikovana. Važno je stanište, genetičko poreklo populacije i faza razvoja. Važno je koji deo biljke je uzet, da li je sakupljen u pravom trenutku, kako je osušen i kako je čuvan.
A ako govorimo o zdravstvenom delovanju, važno je i šta je zaista naučno ispitano, a šta pripada tradiciji koja tek treba da bude proverena.
Planina može biljci dati određene uslove.
Čovek joj, međutim, može sačuvati kvalitet – ili ga uništiti pogrešnim branjem i obradom.
I možda je baš zato najveća vrednost lekovitog bilja Srbije u spoju dve vrste znanja: onog koje nastaje u laboratoriji i onog koje je decenijama, ponekad vekovima, nastajalo na livadi.
Jedno nam govori šta se nalazi u biljci.
Drugo nas podseća gde da je potražimo, kada da je uberemo – i zašto treba ostaviti dovoljno da raste i sledeće godine.
Sagovornici i izvori
•dr Dejan Pljevljakušić, Institut za proučavanje lekovitog bilja „Dr Josif Pančić“ – stručno mišljenje o kvalitetu biljne sirovine i faktorima koji na njega utiču.
•dr Marija S. Marković – podaci i materijal o tradicionalnoj upotrebi lekovitog bilja staroplaninskih sela Pirotskog okruga.
•dr Slobodan Ćirić – tradicionalno znanje, njegovo očuvanje i zaštita lekovitog bilja; projekat „Etnofarmakološka studija jugoistočne Srbije“ (O-02-17).
•Jarić, S., Kostić, O., Miletić, Z., et al. (2024). Ethnobotanical and ethnomedicinal research into medicinal plants in the Mt Stara Planina region (south-eastern Serbia, Western Balkans). Journal of Ethnobiology and Ethnomedicine, 20, 7.
•Zlatković, B. K., Bogosavljević, S. S., Radivojević, A. R., & Pavlović, M. A. (2014). Traditional use of the native medicinal plant resource of Mt. Rtanj (Eastern Serbia): ethnobotanical evaluation and comparison. Journal of Ethnopharmacology, 151(1), 704–713.
•Šavikin, K., Zdunić, G., Menković, N., et al. (2013). Ethnobotanical study on traditional use of medicinal plants in South-Western Serbia, Zlatibor district. Journal of Ethnopharmacology, 146(3), 803–810.
•Jarić, S., et al. (2015). An ethnobotanical survey of traditionally used plants on Suva planina mountain (south-eastern Serbia). Journal of Ethnopharmacology.
•Aćimović, M., et al. (2020). Chemical Characterization and Antibacterial Activity of Essential Oil of Medicinal Plants from Eastern Serbia. Molecules, 25(22), 5482.



